U carstvu melanholije

ilustracija: graham roumieu

Interliber je završio i red je da svedem račune. Ove godine nisam mogla kupiti sve što sam željela, ali sam kupila knjige bez kojih više neću moći. Iako, zapravo, naslove gomilam - rijetko koji pročitam. Zato, ako čujete da govorim nešto pametno – to su zaostaci nekadašnje, pametnije, načitanije Asje. Ova A. sada, visi na Fejsbuku, sluša muziku i gleda serije. No, novac ne pita – tu je da se troši. Čitateljski je refleks nekim čudom opstao, pa novac ide tamo gdje ga stara ljubav prema pisanoj riječi tjera. Dakle, na šta sam potrošila Branetov novac? (Kažem Branetov, jer ljubav je moja, ali novac nije.) Na prvom je mjestu Globusovo izdanje Kocbekovog Dnevnika 1951-1952. Da nisam pronašla taj biser, kako bih doznala da je tih godina Bosna prvi put poslije završetka Drugog svjetskog rata – nešto zaradila? Kocbek navodi članak iz novina po kojem 1952. godine: Slovenija daje 47 milijadri za zajedničku državu, Hrvatska 49, Srbija 50, Bosna i Hercegovina i Makedonija po prvi puta daju po 2 milijarde, a samo Crna Gora ne može još ništa dati, nego mora i dalje primati pomoć. Imam još mnogo toga za naučiti. Shodno tome, ne iznenađuje sljedeći naslov – Fridrih Engels, Socijalizam: Istorija – teorija – praksa. Džepno izdanje koje je nekada koštalo 10 dinara, a sada (o slatka slučajnosti!) košta 10 kuna. Prva knjiga koju sam kupila na sajmu ima za mene sentimentalnu vrijednost. Riječ je o romanu Malina, austrijske spisateljice Ingeborg Bachmann. Ne znam nijednu drugu knjigu koja je tako dobro „skinula“ igru gluhih telefona između ljubavnika:

Zašto ne kažeš odmah
Što?
Da bi malo došla k meni
Ali!
Ne dopuštam ti to reći
Vidiš
To da bi ostala u igri
Neću igru
Ali bez igre ne ide

Tu su, zatim, knjiga eseja Ljerke Mifke (čije prezime planiram iskoristiti za neku od priča jer je prejebeno), knjiga Što je to kulturalna povijest?, Petera Burkea i Kultura novog vremena, Egona Friedella (koju sam zapravo dobila na poklon) – obje kupljene na štandu Antibarbarusa (skraćeno ab, što rado čitam kao svoje iscjeliteljske i prosvjetiteljske inicijale). Noć prije posljednjeg obilaska sajma, bila sam na promociji knjige Makovo zrno Nevena Ušumovića u Zaprešiću. Promovirajući svoju, spomenuo je i knjige mađarskog pisca Desza Kosztolanyija, pa sam se bacila na jedini prevedeni naslov – Konel Esti. Kratke proze uokvirene putopisnim žanrom, s autobiografskim elementima. Konel Esti bi, dakle, bio Kosztolanyijev alter ego. Mljac. Čak i za polu-atrofirane moždane vijuge poput mojih – takva je literatura poslastica. Dva posebno važna ulova (kako samo likujem! Malo fali da se od sreće upišam u gaće.) jesu priče Katherine Mansfield i moj miljenik Roland Barthes, čije je Mitologije objavila sjajna Dušanka Profeta (Pelago). Na gomili su završile još dvije knjige, koje neću navesti kako bih zadržala minimum tajnovitosti: čula sam da žene koje ne muljaju nisu seksi. Dakle, uz nabrojane kupila sam i dvije knjige izašle u nakladi Litteris. Knjige su prodavali budzašto – Huysmansov maniristički roman Naopako i Schulzov Sanatorij pod klepsidrom. Nažalost, ne samo da nisam seksi, nego nisam ni iskrena. Kupila sam još i studiju o Valeriju (kojeg počinjem obožavati, jer je obožavao površnost) i jedan književno-ilustratorski biser o mačkama, ali pošto je to rođendanski poklon za Braneta, o čemu je tačno riječ znamo samo on, Amelica, Emir, Maja i ja. Očekujem btw. da ljubav s kupljenim naslovima bude obostrana i dugoročna. Možda pišući o njima napokon zaradim nešto, jer to što ih prodaju za male pare ne znači ništa. Osim da je sajam knjiga vrijeme darivanja i moj omiljeni vjerski praznik.

Intervju: Asja Bakić: iz Carstva melanholije ponovno u Vlastitoj sobi

Ako je neko tražio neoboriv dokaz da Boga nema - pogledajte Biljanu Plavšić. Ona je njegovo čedo.

Iza sunčanih naočala - krije se križ. Ako je vjerovati onoj da svako nosi svoj - njezin je od laganog drveta i još lakše zatvorske kazne.

U carstvu melanholije, iako se može činiti drugačije, nikada nije napušteno mjesto. Baš sam maločas objašnjavala prijatelju kako imam gomilu bilježaka o stvarima o kojima bih trebala ili htjela pisati – na blogu i drugdje. Problem nastaje u trenutku u kojem fantaziranje o pisanju (kao fantaziranje o seksu) prevagne, pa samo pisanje padne u drugi plan. Užitak u pismu je općepoznata stvar, ali i razmišljanje o tom užitku također izaziva užitak. Bar kod mene. Tako samu sebe dovedem u nezgodan položaj – hjela bih dvostruki užitak koji odlaganje pisanja obećava: kao da ne-pisanjem imam i pticu u ruci i pticu na grani. Imam gomilu notesa, bilježnica, rokovnika, blokova u koje bilježim skice od kojih kasnije planiram napraviti savršene priče, eseje itd. Do realizacije, međutim, nikako ne dolazi zbog dokolice koja obećava bolje tekstove, veće spisateljsko sladostrašće. Takva situacija rezultira mojim čudnovatim fetišom: stalno tražim/kupujem nove bilježnice, notese, blokove – pokušavam pronaći neko papirnato mjesto koje će iz mene izvući ne samo šturu bilješku, nego čitav tekst. Kao da očekujem da će savršen notes pokazati kako je pisanje, samo po sebi, dovoljan užitak i kako se sva ta ceremonija koja mu prethodi ponekada može i zaobići. S pravim poticajem (uvjeravam samu sebe) mogla bih pisati svaki dan, sve bolje – ostavljajući iza dovršenih tekstova, umjesto žuljeva od dokolice, samo kukuljice od papira.

• Svjesni da politike koje su vodile ratove '90-tih, sada potpomognute Europskom Unijom,svakim danom sve više osiromašuju i destabiliziraju region, promoviraju etničku podjelu i rasnu diskriminaciju, dok i dalje kradu javno dobro;

• Istrajni u borbi protiv terora politike nejednakosti koju provode političko-vjerski moćnici podržani mafijaškim kapitalom a koji upravljaju životima svih ljudi u zemljama bivše SFRJ;

• Odlučni da se jedinstveno borimo u ime jednakosti za sve ljude a ne kao žrtve nacionalnih politika ili promotori oportunih pojedinačnih interesa;

• Suprotstavljeni politici revizionizma koja nekažnjeno provodi posljednju fazu genocida, poput nedavnih izjava Milorada Dodika o masakru na tuzlanskoj Kapiji, osude Ilije Jurišića i rehabilitacije rasističkih snaga koje stoje iza Holokausta i genocida danas;

• Potaknuti politikom nejednakosti Europske Unije, kojom se i dalje getoiziraju Bosna i Hercegovina i Kosovo u viznom režimu, a koja hvali i nagrađuje otvoreno priznavanje nemoći pred naletom jačajućih militantnih rasističkih snaga, što dokazuju nedavna dešavanja u Srbiji.


DONOSIMO
Deklaraciju Fronta slobode


1. Front slobode ujedinjuje sve slobodne ljude koji se na sve legitimne i dokazane načine bore za slobodu i jednakost a protiv agresivnih, represivnih i rasističkih politika vandržavnih, državnih i međunarodnih organizacija i aparata moći.

2. Front slobode solidariše se sa svim obespravljenim i osiromašenim u cilju postizanja slobode, pravde i jednakosti.

3. Front slobode usmjeren je na razvoj otpora svim vrstama ugnjetavanja i nasilja a posvećen je širenju prostora slobode u cilju pravednije budućnosti za sve nas podjednako.

4. Front slobode poziva sve koji dijele ove ciljeve da skupa provodimo konkretne lokalne i međunarodne akcije u svim vidovima javnog života.

5. Front slobode stoji u ime prava i obaveze da se u borbi protiv fašizma na vatru odgovori vatrom!

Tuzla, 2. oktobra 2009. godine

O braku nikada nisam imala visoko mišljenje, ali tek sam u posljednja četiri dana shvatila zašto sam u pravu. Nakon što sam u prazno polje, u formular upisala „udata“, doktori i medicinsko osoblje počeli su se brinuti za moje zdravlje, službenici pažljivije birati riječi itd. Sve što uradim simptom je moje udaje, uvertira za moje moguće trudnoće. Asja prije braka nije bila niko. Asja nakon vjenčanja može biti majka (što je po datim obrascima – sve). Udaja me je uzdigla na reproduktivni pijedestal i društvo me napokon počinje shvatati ozbiljno. Čitav proces nije ni najmanje zabavan, jer je sada i moj feminizam pod lupom. Nije bitno što nisam uzela Branetovo prezime, bitno je da sam stavila prsten na ruku, rekla da. To što sam kupila štikle nije znak da sam odlučila probati nešto novo, već je logična stvar za udatu ženu – sad sam gospođa i moram se ponašati u skladu s tom novonastalom situacijom. Nije važno što sam se i ranije redovito jebala – bitno je da sada to radim napismeno, legalno. Sada sam sociološki gledano - „subjekt“, broj s pokrićem. Prije sam bila samo potencijalna žrtva. Okolnosti su nebitne – bitno je konstantno stanje opsade u koje sam sad ušla, dajući svoje tijelo državi i institucijama koje će silovati moju privatnost stalnim apeliranjem na moje majčinstvo, na moj biološki sat (napravu koja u mom životu nema nikakvu ulogu). Jednostavno – mrzim ideju obitelji po kojoj se porodični dijalozi iscrpljuju razgovorima o novcu i djeci te konstantnim svađama izazvanim neslaganjem oko jednog ili drugog. Mrzim ideju obitelji koja se organizira oko trpezarijskog stola, praznika, udaja, odlazaka u vojsku, na more. To nije ono za što smo B. i ja dali svoje potpise – mi smo se potpisali jedno drugom. Budimo iskreni – brak je mjesto najgore diskriminacije: vjenčati se mogu samo heteroseksualni parovi. Dalje, ako npr. hrvatski državljanin želi oženiti strankinju/stranca i živjeti s njom/njim u RH – mora zarađivati preko 2700 kuna, a stranac (aka uvozna roba) ne smije biti bolestan (brak je privilegija zdravih i bogatih). Znamo da je Hrvatska preko šahovnice pokušala vratiti NDH, ali još joj bolje ide kada je legislativa u pitanju. Naravno, HR nije izuzetak. Uzmimo na primjer Dom zdravlja u Tuzli. Nisam samo jednom išla na rendgen, ali ovaj je put situacija bila nešto drugačija – sada su me upozorili da mogu zatražiti zaštitnik za stomak, jer sam udata i možda trudna. Ponovili su mi to tri puta iako sam kategorički odbijala tu mogućnost. Znači li to da kao neudata osoba ne mogu tražiti da mi ozrače samo pluća, a ne i jajnike? Samo moguća trudnoća daje razlog za pojačanu predostrožnost? Dakle, ni u braku nisam ravnopravna – ali moje dijete jeste, jer bi moglo biti muškog spola. Muško će dijete čim se rodi imati pravo biti gospodin, ali djevojčica – nju čeka drugačija nomenklatura. Ona titulu gospođe mora zaslužiti udajom. Prije toga će biti gospođica. Kao što je bio slučaj sa mnom. Kurac je, brak to po hiljaditi put dokazuje, inicijacija za svako ženino penjanje na društvenoj ljestvici. Jebe se birokratiji kakvi su moji planovi – bitno je samo ono što birokratija planira za mene: muža i gomilu malih upišanaca. Pišući o ovome imam osjećaj da sam otvorila Pandorinu kutiju: toliko toga imam za reći! Počevši od glupih predrasuda o nerotkinjama, pa do jučerašnjih glupavih opaski splitskog selonačelnika Keruma o čistoj hrvatskoj obitelji. No najviše me nervira što i ljudi koji me odlično (ili malo lošije) poznaju očekuju neku promjenu u skladu sa statusom udate žene. Ništa se nije dogodilo! I dalje mrzim glupost iznad svega. I dalje volim Braneta više od svega. I eto vam jednačine za disfunkcionalan, ali vrlo uspješan "brak"!

Život s internetom...


...i bez njega.

Zvanično je: internet je moj kriptonit, s tim da ni bez njega nisam Superžena. Kada je internet u pitanju – sva moja nemoć da se oduprem učmalosti, budem aktivna, spašavam svijet, pišem – izlazi na vidjelo. Mislila sam da je pupak dokaz mog prvog i posljednjeg vezivanja, znak mog jedinog sm-a – ali, izgleda da sam bila u krivu: internet je gori okov od obiteljskih veza! S jedne strane – obožavam ga i svega bih se odrekla da budem uz njega (nije slučajno da ga personificiram), ali mi je – s druge strane – već pun kurac i htjela bih se preseliti i živjeti samostalno. (Sad mi na pamet pada „Declare independence“ od Bjork.) Imam ideje koje trebam tekstualno obraditi, stvari koje moram pročitati i napisati, ali me internet koji bi mi u tome trebao pomoći – sprječava da poslove dovršim. Prije par mjeseci sam se požalila sestri kako imam osjećaj da mi se mozak pretvara u kašu – i danas mi je sinulo kako to nije strah, već realizirana prijetnja – internet sve pojednostavljuje – sve stavlja u istu ravan, traži minimum truda i otpora – usisava čovjeka odmah u svoje „sveznanje“ i, paradoksalno – onepismenjuje ga, jer iluzija da je čovjek sveznadar kada je na internetu, čini ljude - glupljima. Ako nema interneta – nema ni informacija. Wikipedija je nedostupna, Google ugašen – i postaje jasno da znanje nije baš tako lako dostupno kako se online čini. Imam, doslovno, tuce notesa, blokova, rokovnika u koje bilježim podatke i linkove koji, međutim, svoju magiju izgube čim se računalo ugasi. Stvari me interesuju samo ako su mi pred očima, ako prividno učestvujem u njihovom raznošenju/usvajanju. Moć koncentracije je radikalno smanjena: na pisani se tekst mogu skoncentrirati samo uz veliki napor. Duže forme me posve iscrpljuju. Sve ukazuje na to da izvan interneta postajem nezainteresirana, umorna žena – neko kome kao da su kradomice u džep gurnuli kriptonit koji djeluje iako ni bez njega stvari nisu puno bajnije.

p.s. Da nisam jedina i da internet luči sitne kamenčiće kriptonita, svjedoči više tekstova koje sam pronašla upravo na internetu. Jedan od njih (koji potvrđuje moje iskustvo surfanjem izazvanog deficita pažnje i interesa), jeste tekst Nicholasa Carra Is Google Making Us Stupid?.

Od onih sam koji drugima pokvare gledanje filma – ako se dešava neko sranje, i drugi uživaju, uvijek ću reći da to nema nikavog smisla. I nisam samo jednom najebala zbog toga. Ali, šta da čovjek radi? Sve ima težinu – sve je podložno interpretaciji. U kinematografiji, književnosti – kulturi uopće, nema aksioma. Ako je nešto loše kako se praviti, užitka radi, da je dobro ili da je, još gore, interpretacijski irelevantno? Uzmimo za primjer novi raspored u megastore knjižari - u Profilu. Filozofiju su, skupa s politikom gurnuli na posljednji sprat. Ili su je izdigli tamo? Takav raspored možemo čitati dvostruko – kao pokušaj da se filozofiji da uzvišeno mjesto, rame uz rame s politikom, sociologijom i religijom. Moto takvog djelovanja: očuvanje elitizma i elevacija onih koji se tim oblastima bave. S druge strane, ljudima se isprva nude drugačiji sadržaji – a filozofija gura na potkrovlje, mjesta do kojeg treba doći. Ne možemo, dakle, jednoglasno potvrditi njezinu nadmoć, jer se beletristici ipak, prostorno, daje prednost – do nje ne moramo stepenicama, niti liftom – ona nam je na dohvat ruke, na razuđenom i širokom prostoru prizemlja, gdje polako umara posjetitelje raznim naslovima. Kupac (i potencijalni čitatelj) prolazi, dakle, kroz krug beletristike i publicistike, kroz literaturu o umjetnosti, književnost na stranim jezicima, slikovnice, stručnu literaturu itd, da bi na kraju došao do filozofije. Alternativa je, naravno, odmah otići na treći kat i propustiti sve one poslastice koje se nalaze ispod i koje inače grade put do „vrhovnog znanja“ ili, što većina pretpostavljam čini – potpuno zaboraviti na taj treći sprat, popeti se na prvi, eventualno drugi i onda se lagano spustiti do kase i šmugnuti kroz vrata. Ne znam šta je od te dvije opcije gore, ali stavljeni smo na kušnju – kao i na internetu i u Profilovoj knjižari prevelik izbor smara čovjeka: možemo se satima kretati od knjige do knjige, zaboravljajući na vrijeme i jedini izlaz jeste upravo odabir koji moramo napraviti već na samom ulasku – ili ćemo gore ili ćemo ostati dole. Stoga ne čudi što se većina odlučuje za ovo drugo. Na trećem ih čekaju bezobrazno skupe knjige, čije cijene (kao da) poručuju kako to nisu naslovi za svačiji džep i kako je upravo novac ono što diktira njihovu preraspodjelu u Profilu i drugdje – oni s dubokim džepom mogu i na najviše police i spratove. No sve je to varka – beletristika/publicistika je također preskupa, ali ipak ne troši noge i mozak kao ono što je postavljeno izvan dohvata. Naizgled. A izgled, znamo, diktira sve – kako na prizemlju, tako i na trećem spratu.

Kako kaže Erik, lik Marguerite Yourcenar: Onoga ko tvrdi da se sjeća nekog razgovora od riječi do riječi uvijek sam smatrao lažovom ili mitomanom. Pamtim samo odlomke, tekst pun rupa, kao da su ga crvi izjeli. Sopstvene riječi ne čujem, čak ni u času kad ih izgovaram. A riječi onog drugog mi izmiču i sjećam se samo pokreta usana na domaku mojih usana. Prekjučer sam, međutim, imala priliku svojoj sveopćoj i hroničnoj zaboravljivosti suprotstaviti nevjerojatno konzistentnu memoriju poznatog muzičara/autora/performera – Damira Avdića. Moj je mozak sjebana, samovoljna naprava – prepuna asocijacija koje, kada ih artikuliram, postaju posve racionalne, očišćene od emocija. Avdić je na drugoj strani barikade – nisam, zapravo, dugo srela osobu koja doista misli i živi blues – osobu koja pamti svoje rane onako kako ih je dobijala, ili bolje reći osvajala. Prije par godina me je jedna „prijateljica“ uvrijedila rekavši da sam površna osoba. Zatim mi je i jedan „prijatelj“ rekao kako se sasvim trošim govorom, kako sve svoje iscrpljujem činom govorenja. I oboje su bili u pravu: površna sam – ne pamtim, ne trudim se upamtiti – živim samo za trenutak i stoga sam često emotivno ispražnjena. Plačem još samo dok gledam dokumentarce o raspadu Jugoslavije i političke malverzacije na prostoru koji je nastao njezinim rastakanjem. Ne plačem zbog drugih, plačem zbog sebe. S druge strane – Avdić, transponiran u lika iz svog romana, kaže: Ja ne pijem, ja uživam u osobi kojoj nazdravljam. Odjednom postaje očito kako drugi ne figuriraju u mom pisanju, odjednom postaje jasno čemu racionalizacija: s imenima je lako, s ljudima - daleko teže. Na svu sreću, ono čega se ja bojim, Damir Avdić pretvara u sjajnu muziku, nastupe i pisani tekst. To je taj eros koji se kod mene iscrpljuje pozajmljivanjem pornića u videoteci, a kod drugih traži sva čula, ne samo vid. Treba čuti. Na to me je Avdić upozoravao i ovoga sam puta stvarno slušala. Paradoksalno, meni najdraža Avdićeva stvar – Abdulah, odlično pristaje uz La Roux, koja slavi moju površnost, moju očaranost čulom vida – You're gonna love what's Burning right in front of you. Ne može, uostalom, jedno bez drugog – ne može racionalnost, minimalizam poezije bez Rubensovih, mesnih nabora proze, ne može hermetična Emily bez otvorenog, prostranog Whitmana, a ne mogu vala ni ja bez ljudi, pisala ja o njima ili ne. Na svu sreću, sretnem ponekada osobe kao što je Avdić, pa mogu da uživam. Ta su druženja mojih pet minuta, trenuci u kojima mizantropija gubi svoje obrise, momenti kada dobijam treću dimenziju i šesto čulo i kada umjesto na prste jedne ruke, počinjem ljude brojati sa svih deset.

If I read a book and it makes my body so cold no fire ever can warm me, I know that is poetry. (Emily Dickinson)

Zbog čega volim Emily Dickinson? Sočna je, ne boji se megalomanije, majestetičnog plurala u poeziji, ne boji se veličine ni margine. Ukratko – živo joj se jebe za sve, osim za knjige, poeziju i ono malo bića u kojima pronalazi utjehu i inspiraciju. Rekla bih da je ona savršena autorica. Sva je u paradoksima, mnogoznačnostima, u tišini. Diplomski je gotov – mučila me je mjesecima. Jebala me – iznova i iznova. Čitala sam je do iznemoglosti. Pročitala previše knjiga, trudila se previše – i na kraju, na tridesetak stranica rekla premalo. Ipak, ne žalim – udarila sam temelje dugogodišnjoj opsesiji, naučila stvar-dvije o akademskom pisanju, i ako ništa drugo – beskrajno uživala u njezinom dislociranom subjektu i njezinom erosu.