U carstvu melanholije

Premjestila sam se na drugu lokaciju jer mrzim reklame koje mi nameće blog.hr. Jučerašnje pop-up reklame su bile posljednja kap koja je prelila čašu: ne želim da drugi zarađuju na nečemu što želim raditi besplatno. Dakle, od danas me možete naći na adresi asjaba.com. Ovaj blog neću brisati, ali na njega neću više stavljati ništa.

Nekome može biti čudno što gledam pornografiju, ali činjenica je da je, najčešće, gledati kako tip s ogromnim spolovilom pokušava namjestiti ženinu guzicu da mu bude fino, dok ona glumi da joj to godi (it hurts but I like it) - puno zabavnije od onoga što mi se u toku dana desi. Da nema tih rubnih trenutaka provedenih uz tuđi, najčešće odglumljeni, užitak - mislim da bih oboljela od narkolepsije. Ponekada od silne dosade toleriram i izbrijana muda, ženu kojoj se baš i ne da, ženu koja je preglasna, frajera koji loše jebe: sve su to odlične studije karaktera. Povremeno se zamislim nad određenim klipom i pitam se što bi bilo da na nekoj od slika ili snimaka prepoznam lice poznanice ili poznanika. Stvari se ne bi puno promijenile. Dijaloga svejedno ne bi bilo, tek lažno uzdisanje, razgovor sveden na minimum, mlohav stisak ruke. Ne možete me, dakle, osuđivati - gledam pornografiju da bih sudjelovala u životu, da bih spavala samo onoliko koliko dobar odgoj dopušta.

Nadan Vidošević je od Šuška Gojka dobio stan od 153 četvorna metra za iznimne zasluge. Po Vidoševiću on te zasluge ima: stan je krvavo zaslužio jer su mu svi izginuli u Drugom svjetskom ratu! Ja bih se s njim složila samo ako ih je on poubijao da bi došao do stanarskog prava, pedeset godina kasnije. Nekako mi nije logično da je krvava zasluga njegova, ako nije u toj smrti aktivno učestvovao. No dobro, iznimne zasluge su možda iznimne baš zato što ih nema. Nisam planirala reagirati dok nisam vidjela da se Hebrang uspuhao. Ako Nadanova krvava zasluga iznosti 153 četvorna metra, on je onda krvavo zaslužio vilu jer je u Drugom svjetskom ratu izgubio 26 članova uže i šire obitelji! 16. ubile ustaše, 10. komunisti. To je 16 + 10 = 26. 26. mrtvih ljudi = vila. HDZ računica je posve jasna. To bi, uostalom, objasnilo zašto su Židovi najbogatiji ljudi na svijetu i zašto treba ubiti njih da bi pedeset godina kasnije neko ušao u njihov stan od 153 četvorna metra. Krvave su to zasluge, krvave!

Recenzirani primjerak.

Iako ne stignem pisati tekstove isključivo za blog (mada imam jedan opširan blog-only komentar u planu), aktivna sam na drugim lokacijama. Jedna od njih je od sinoć i sajt Modernih vremena, za koji ću povremeno napisati koju književnu kritiku. Prva knjiga koju sam recenzirala je Napad na minibar, Dubravke Ugrešić.

Dvorske dame u čekanju (18. stoljeće): povijest žene bilježi kao kokoške. Jesu li se stvari doista promijenile, saznajte u Vlastitoj sobi. Jiiiihaaaaa!!!

Fotomontaža: Gabe Ivanov.

V for Vendetta je distopija koja se nada sretnom završetku, i mada nalikuje onome što živimo sada, ta je celuloidna stvarnost bitno drugačija od naše – ovdje nema nikoga tko bi polugu spustio do kraja. Iako je u kina pušten davne 2006, film i dalje upire prstom u apatiju i apolitičnost onih kojih se politika direktno tiče: kao da živimo nastavak u kojem V nije smogao snage da dovrši svoju odmazdu, a Evey nije pokrenula vlak.

O tome zašto WikiLeaks treba podržati, pisala sam na blogu, ali iako sam odmah znala koliko je važna ta optužnica protiv Assangea, bojala sam se uhvatiti s tom temom u koštac upravo zbog implikacija da je jedna od dviju djevojaka koje su Assanga prijavile policiji – deklarirana feministkinja. Ne treba napominjati koliko je feminizam nepopularan. Da stvar bude gora, Ana Ardin (ili Bernardin) – nije „obična“ feministkinja: ona se, ako je vjerovati medijima, deklarira kao radikalna feministkinja. Govorimo o razlici koju će mnogi prešutjeti, ali koja u pravnoj teoriji znači puno.

Više na: cunterview.net-u.

U intervjuu koji je dao Guardianu, trenutno najtraženiji bjegunac i neprijatelj SAD-a br. 1, Julian Assange – objašnjava natpis na svojoj majici: Grav deg ned i tide. Dig down in time, kaže. U Norveškoj se izreka odnosi na preživljavanje u planinama: kopaj u snijegu da bi se spasio. U novinarstvu – kopaj duboko u arhiv. (U Hrvatskoj je, na primjer, najpoznatiji rudar Viktor Ivančić, no treba imati na umu da je arhiv u koji se on vraća – s nekolicinom entuzijasta, sam napravio i to u vrijeme kad drugi nisu htjeli kopati ništa osim vlastitog nosa.)
Podacima je, naravno, sve lakše manipulirati, s tim da se manipuliranjem i brisanjem bave upravo oni koji te informacije proizvode jer su uglavnom inkriminirajuće za one koji imaju moć da ih plasiraju u javnost kako im odgovara. Assange je upozorio kako postoji opasnost da određeni dokumenti jednostavno nestanu s interneta, iz arhiva (koje su sada pohranjene na računalima) i da se protiv toga treba boriti. Upravo je to bio povod da se objave dokumenti koji se tiču rata u Iraku i diplomatske prepiske između američkih ambasadora i Washingtona, a koji su sada dostupni svima (to jeste, onima kojima je omogućen pristup adresi WikiLeaks).
Mišljenje svjetskih dužnosnika je da se to nije smjelo dogoditi. Vjerojatno jer je tajnost podataka jedan od osnovnih postulata diplomacije: kao da je u opisu posla – lagati u lice, a onda lagati još malo. Osim toga, treba sačuvati nesrazmjer u informiranosti, koji je poput onog u obrazovanju: što više novaca imaš, to je veći tvoj utjecaj. Što je veći tvoj utjecaj, to više informacija imaš. Što si informiraniji – to si moćniji. Što si moćniji to si bogatiji. Riječ je, dakle, o zatvorenom krugu koji nije lako razbiti. Čini se da Assange želi, zajedno sa svojim timom, napraviti upravo to - uništiti taj začarani krug i politički osnažiti ljude koji se ne bave diplomacijom i nemaju novac kojim bi informacije mogli kupiti.

Nažalost, čitajući različite novine, blogove i forume koji su se uhvatili u koštac s ovom temom, uočila sam da u komentarima (koji su jednako važni kao i tekstovi ispod kojih stoje) ima dosta onih koji Assangeov poduhvat omalovažavaju. Ne govorim o onima koji su na strani vladajućih, o desničarima i ljudima od kojih je takva reakcija posve očekivana, već o cinicima koji misle kako je sve uzalud, koji već znaju da je sve uzalud. Takvi su nas luzeri i doveli u pat poziciju. Njihov stav da se život događa drugdje, da ne možemo napraviti ništa što bi situaciju popravilo – drži moć tamo gdje ona može najviše nauditi, u rukama onih koji je ne žele podijeliti.
Građanski neposluh nije nikada bio popularan, ali sada je ozloglašeniji nego ikad prije jer je internet olakšao aktivističko djelovanje onima koji ne pristaju na šutnju – ni svoju, ali ni šutnju političara i ostalih moćnika. Zbog toga ne čude pozivi da se WikiLeaks proglasi terorističkom organizacijom, a njezin osnivač i glavni urednik Julian Assange – ubije.
Naravno, cinicima koje sam spomenula ni taj poziv na linč nije dovoljno alarmantan jer, pobogu, svi ti silni podaci koji su procurili – ne govore ništa novo. WikiLeaks je pun irelevantnih, tračerskih podataka o svjetskim liderima. To nisu informacije zbog kojih vrijedi umrijeti. Assange je, stoga, obični pozer, a svako ko mu vjeruje – najobičnija budala i naivčina.
Među nevjerne Tome spadaju i Jon Stewart i Steven Colbert – poznati američki komičari, kojima ovaj Assangeov potez baš i nije sjeo. Colbert se šali na Assangeov račun i tvrdi kako je Australcu stalo do transparentnosti u politici jer je i on sam toliko blijed da je proziran. Smiješno? Hmm...ne baš. Ako Assange ne može računati na podršku onih koji se predstavljaju kao neovisni mediji i koji itekako profitiraju od objavljivanja podataka i informacija koje bi im drugačije bile nedostupne, na koga se onda čovjek željan promjene može osloniti? Čak i da podaci koje je WikiLeaks pustio u promet nisu posebno važni – reakcija na njihovo objavljivanje i više je nego zabrinjavajuća.

Postoji, međutim, jedan intervju koji pokazuje kako te „irelevantne“ anegdote iz političkog svijeta, koje su američki ambasadori slali doma – jesu politika danas. Riječ je o intervjuu koji je osnivač Facebooka, Mark Zukerberg, oduševljeno vodio (zajedno s još jednim kolegom) s bivšim američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom. Bush trenutno promovira svoje memoare Decision Points, i u sklopu promotivne turneje o knjizi je govorio i s Fejsbukovcima.
Odmah na početku Bush objašnjava kako je upravo anegdotalnost ono što politiku čuva od zaborava. Prepričava, zatim, publici zgodu koja uključuje tadašnjeg ruskog predsjednika Vladimira Putina. George W. Bush pripovijeda o tome kako su Putin i on provodili puno vremena zajedno te da je jednom prilikom Putinu predstavio svog psa Barneya, škotskog terijera. Putin nije bio pretjerano oduševljen što je Busha malo povrijedilo, ali nije rekao ništa. Godnu dana kasnije – Bush je bio u posjeti Rusiji i ovom mu je prilikom Putin predstavio svog psa, koji je bio ogroman i zvao se Conny (ili Coney?) i to ovim riječima: veći, brži i jači od Barneya. Kasnije je Bush tu anegdotu podijelio s kanadskim premijerom koji mu je rekao kako je dobro što mu je Putin pokazao samo psa.
Bivši predsjednik je publici zatim objasnio kako ta Putinova opaska i ta anegdota govori puno o tadašnjim rusko-američkim odnosima. I doista – govori. Ne samo da pokazuje kako su na čelu dvije velesile bila (i ostala) dva idiota, nego govori i o tome kako su se nakon hladnoratovskih previranja, napetosti između dvije zemlje nastavile.
Takvi "beznačajni" razgovori govore o kompetencijama koje diplomate imaju, odnosno nemaju: sjetite se samo ko spada u našu političku elitu. Dovoljno je prisjetiti se Sanaderovog odlaska o kojem i dalje ne znamo ništa, pa ustoličenja njegove nasljednice. Postoje stvari koje su smiješne, ali ništa manje važne za funkcioniranje diplomatije i onoga što o njoj ovisi. Ko može reći, uostalom, da je nevažan podatak da je američka vlada ucjenjivala Sloveniju – da ukoliko ne prihvati jednog zatvorenika iz Guantanama, slovenačka delegacija neće moći u posjet Obami?

Ima, na svu sreću, nas koji želimo znati svaku sitnicu. Oni koji znaju koliko su te sitnice važne, znaju koliko je važan građanski neposluh, znaju koliko je važan WikiLeaks. No, koliko god ljudi shvaćalo vrijednost političkog angažmana – uvijek će biti onih koji djeluju poput sidra: nemoguće je pokrenuti masu u kretanje koje ona ne želi. Stajati na mjestu puno je ugodnije jer ne zahtijeva nikakav napor niti odricanje. Lakše je rugati se onima koji se kreću i omalovažavati ih, nego biti među njima. Zbog takvih budala, angažirane pojedince društvo označava kao slobodne radikale, iako to uopće nisu. Assangeov potez je označen kao kontroverzan samo zato što drugi mediji ne rade svoj posao. Nikako ne možemo reći da je uzaludan ili suvišan. Bio bi da je međunarodna politika transparentna. Ovako - WikiLeaks je sve, samo ne pucanj u prazno.

P.s. O zavrzlami oko Interpolove tjeralice za Assengeom zbog sumnjičenja za zlostavljanje u Švedskoj, drugi put.

-----------Baby steps, but still getting there.

Kaktus je nominiran za Kiklopa (najbolja debitantska knjiga). U sjajnom sam društvu i mogu vam reći da je i to bitno. Izgubiti je okej samo ako se ne izgubi od lošeg. Ova mi nominacija, uostalom, daje za pravo da, makar potiho, kažem: braćo Hrvati, što je mali korak za mene, a još manji za Hrvatsku.

BONUS: Mala je dala - intervju za knjizevnost.org.

Halloween je bio i prošao. Moj je ovogodišnji kostim bio onaj koji stalno imam na sebi: kostim feministkinje kojoj je najvažnije da je veza brza, da se stranice brzo učitavaju i lako nađe ono što joj treba. Volim ići na stranice poput Sartorialista, gdje su svi uredni i lijepi. I ja sam ponekada takva, ali u svojoj sam kući onakva kako mi kompjuter i nerad diktiraju: opuštena, nezainteresirana za svaku ljepotu koja ne zrači i ne šteti zdravlju. Trenerku sam dobila na dar i veća mi je dva broja, što je dobro jer kad nešto dobro napišem - rastem ko germa. Trenerka ima samo jedan džep što je također dobrodošao detalj jer kad nešto ne napišem kako sam htjela, imam potrebu natrpati kamenja u džepove i otići do Save da ne zaplivam. Crvena pidžama ima zatvorske pruge jer simbolizira blagostanje: boja je papinska i tekstura isto - mekano prijanja uz guzicu koja stalno sjedi. Papuče su, međutim, ključni sastojak. U papučama je sva snaga feministkinje: kad je na internetu, bitno je da je feministkinja uzemljena. Zato su dobri ti gumeni džonovi: kad se popravljaju stvari po kući ili gura prst gdje ne bi trebalo, dobra su zaštita od povreda na radu. Također, ako se puno piše protiv gluposti, treba na nogama imati nešto što nas podsjeća da smo kod kuće, na svome i da možemo reći što nas volja - poslije neće biti trčanja i udaljavanja s mjesta nesreće - tek lagani hod do kuhinje po čašicu rakije, čašu kole, da se nazdravi feminističkoj hrabrosti dok okolo kao pahulje, veju bijele mačje dlake.

Ovaj je film snimljen po istinitoj priči... Trojicu sam našla na buvljaku. Neko ih je već upotrijebio, ali nema veze jer sve je već viđeno.



Jednom davno trojica su izašla iz mraka.



Odlučili su umjesto dotadašnjeg političkog uređenja svojoj zemlji nametnuti prave vrijednosti.



Nedugo zatim, dvojica su se počela dogovarati trećem iza leđa.



Ovaj nije mogao vjerovati svojim očima.



Tražio je da mu objasne u čemu je stvar.



Rekli su da je zemlja premala za trojicu, da se njih dvojica vole i hoće da se žene.



Situacija je, međutim, postala dosta komplicirana, isplivale su sirove strasti i isukani su mačevi.



Uvijek je neko nekome čuvao leđa.



I uvijek je neko nekome bio na grbači i jahao ga.



Dogovoreni brak je propao. Tenzije su rasle.



Jebao je ko je koga stigao.



Kad su svršili s borbama, i dalje su bili na gomili jer su se osjećali i mislili ko jedno.



Vratili su se svojim korijenima jer je trebalo očuvati prave vrijednosti.



Strasti nisu jenjavale. Ideja braka stalno se vraćala. Zajedno s tim, raslo je i obiteljsko nasilje.



Započinjali su razgovore...



...koje nisu dovršavali.



No, svako malo - sjetili bi se zašto su tu.



Njihove vrijednosti moraju biti svjetionik drugima jer nije Bosna već carstvo nebesko ono čemu stvarno streme. Samo na to misle. Samo je to važno.

p.s. BiH (i oktobarski izbori) kroz pjesmu.