Imam jednu knjigu koja nije moja nego Vojislavova. Zove se Veseli pakao poezije i mogu vam reći da naslov savršeno odgovara. Pakao je izbor, a ovo je izbor tog izbora tog Pakla. Još bih samo dodala da mi je drago što je Pakao u mom vlasništvu.
Avaks
Kao što je mali svetlucavi avion
samo objektivna hrana za sovjetske zvezde,
tako dete, sisajući majku,
dok stari i dok spava,
ne vidi koliko se uzdržava ova iskusna, sisana
ličnost.
Satisfaction
Probola je hol
bol solo gitare, u perfekt,
pluskvamperfekt, pa čak i aorist!
Nekad je samo slinava violina
umela da pati.
I saksofon je često plakao kao Majakovski.
Dok onesvešćenu Elu Ficdžerald
iznose da drhti i strepi,
Mik Džeger navlači gumene rukavice
i usađuje bol
u dečje grudi.
Voće i povrće
Naprežem se,
ljuštim jabuku.
Bacam vitamine svinjama.
Za mene je zlatni delišes
samo mogućnost
da koristim
državni nož.
Istorija se ne ponavlja
Svakog jutra kroz
dva mala sanjiva groba
ispod obrva
sviće novi dan.
Kuva se kafa.
Čitaju se novine.
Oglašava se kreštavi mozak
petla istorije
koja se ne ponavlja koja se ne
ponavlja koja se ne ponavlja...
Mesto pesme
i ovde je mesto pesme
i ovde i ovde i ovde
i ovde
a i ovde
kao i gore, i ovde je
Mišja niša
Dok smo bili jučer, danas, sutra,
dok smo bili sve tri sestre, odsutni i prisutni,
dok smo potapali triper u trinitrotoluol i
tri kontinenta i kontejner,
dok smo morali da nosimo saksiju kaktusa u
drugu kiselu galaksiju,
dok smo svečano večerali raščerečene mačke na
Veneri,
dolazio je jedan mali, go, bos i jako dosadan!
Hteo je da razgovara s nama, kasnije je slinio
i telefonirao,
brisao divne suze i čistio slušalice,
javiće se on ponovo!
Ponovo se javio i došunjao išamaran
kao zlatni japanski šaran, traži sastanak,
moli da ga primimo.
Eno ga, leži na ulazu.
O, primimo pankera u našu mišju nišu,
u organizaciju grana i žica,
dosadio mu je ledeni san izvan nas
i računar bez utikača!
Ne iteresuje ga čime se bavimo,
ima on i telo i nož i usta da laje
o svemu što sanja,
primimo ga u svoj niži i viši red,
i on jadnik bez oca i majke želi da bude Šiva.
Ni pokisli sir ne traži, ni hamburger sa sojom,
apokalipsa je njegovo sitno žito.
Penelopina politika
P! P! P!
Odnekud P. se javlja! Odisej oseti miris svoje P.
i glavni jarbol zabludjele lađe
u daleki cilj spravlja,
izgubljenu P. da nađe!
Je li tu P., zaviruje Kiklopici pod suknju,
usput pipa nimfe, uključuje sve sirene.
Mediteran od nemira bruji.
Gde je moja P., raspituje se na Olimpijadi.
Duboko tone Neptun od tona njegova krika,
ja sam P., šapuće Kirka.
Nanjušite mi P., vjerni mornari,
falusno mi se srce vrti oko P., jer P. je centar
svijeta.
Komplicirano je, oh, komplicirano doći do P.,
ali ona uvijek Odiseja čeka,
tkajući čipku-žalosnicu,
kloparajući malim rumenim ustima:
tu odi! tu sej! tu odi! tu sej!
Sve dok iz blizine ne zine cijev Odisej-topa,
stidljiva je skritost politikina Penelopa.
Moje je pisanje abdiciralo. Sad vlada čitanje. Drugi pišu umjesto mene što je posve razumljivo jer je, kao što sam rekla, moje pismo abdiciralo u korist tuđeg. To tuđe pisanje je vrlo dobro. Ali ni ovo moje koje je abdiciralo nije toliko loše, pa se svako malo vraća. Zapravo, moje pisanje je tu, na bini, ali je zaboravilo tekst, pa mu drugi sufliraju. Ustvari, pisanje je besmisleno, ali čitanje nije i moje pisanje računa s tim da je nečije čitanje. Da nije – nikada se ne bi učlanilo u HDZ i odlazilo i dolazilo kako mu odgovara.
Umjesto novogodišnje rezolucije - želja da Josipović bude novi hrvatski predsjednik
I Mia Begović, ili kćerce - kako joj zagrebački gradonačelnik tepa, stala je uz svog stanodavca - Milana Bandića.
Kad čovjek ne piše – zaboravi na bitne stvari. Ni ja nisam izuzetak. U jeku je predsjednička kampanja i prateći je, zaboravih da je moram komentirati - u suprotnom postajem samo glasačica bez glasa. Istina je, zapravo, da ja doista nemam pravo glasa u Hrvatskoj (ako se ne računa da sam Braneta hipnotizirala da, u oba kruga, bira moje kadidate), što je najgora moguća opcija za nekoga ko tu (za razliku od glasača iz BiH) živi. Rado bih glasala za Ivu Josipovića. Glavni razlog je Bandićev argument da je on kandidat mase. Imam ozbiljnih poteškoća s ljudima koji pretendiraju na važne funkcije, ali se ne izražavaju najbolje, s ljudima koji umanjuju vrijednost stranih jezika – baš zato što ne vladaju najbolje maternjim. Primjera je puno, ali kao što rekoh – masa je ono što me najviše nervira iz prostog razloga što masa ne glasa, nego – navija. A obično navija za pobjednički tim – za one koji su na vlasti, one koji imaju novca. Dakle, za Bandića. Uzmite za primjer Berlusconia i Sarkozya, Putina i novog japanskog premijera čija žena tvrdi da su je oteli vanzemaljci. Iza njih stoji novac. I iza Obame stoji novac. Pun kurac novca. I masa koja ne glasa – već navija. Naravno, Bandića neće podržati Beyonce, već Alka Vuica i u tome pronalazim neku utjehu, ali s druge strane – iako je njezina pjesma „Laži, laži, laži me/ ti to radiš najbolje“ kao stvorena za Bandića – ljudi na to ne obraćaju pažnju. U jednom trenutku masa zaboravlja da je Bandić, taj čovjek iz naroda, pobjegao policiji jer je vozio pijan. Zaboravljaju sve afere i navijaju – protiv Josipovića. S njim se, naime, ne mogu identificirati. Taj čovjek izgleda suviše staloženo, poznaje Ustav, svira klavir – ko to još može? To nije za ljude. Normalne ljude, mislim. One koji radije trče nego što uče. Takvi ljudi nemaju što naučiti od Josipovića, ali zato mogu naučiti štošta od Bandića. Josipović se penje presporo, nekako nečujno. Bandić na Pantovčak trči! Ko još može čekati da nešto zasluži?! Bandić, na primjer, nije mogao čekati ni da postane katolik – on je to morao biti odmah – čim je primio maminu sisu u usta, prije nego što je znao kako se zove. Zanimljivo bi bilo vidjeti koje bi vjere bio da je mlijeko pio iz flašice, ili da su ga dali na usvajanje. Da li bi ipak znao da je katolik po načinu na koji mu rastu dlake na prsima? No zagrebačkom gradonačelniku ipak moramo priznati da je domišljat – da se umjesto narodu počeo obraćati pojedincima, ne bi imao šanse. Da „običnom“ čovjeku kaže: isti smo jer i ja vozim pijan, bježim od policije, ne znam engleski, od žene sam se razveo da bi ona povoljno kupila stan, nisam sigurna da bi glasačici/glasaču ta usporedba prijala. Mislim da bi tom „običnom“ čovjeku ipak više imponiralo da se u njemu, umjesto Bandića, prepozna – Josipović. Meni je, na primjer, draže da me predstavlja Josipović jer o sebi volim misliti sve najbolje. Naravno, nekima je Bandić svejedno – najbolji. Ljudi, valjda, znaju svoje granice. Što se za Bandića ne može reći.
Ima nas koji uvijek nešto ostavljamo iza. Ja npr. ne znam drugačije osim da se snalazim kao Ivica i Marica – prvo ostavljam mrvice kao Ivica, da me pronađu, a onda u peć gurnem čitavu ženu, kao Marica - da me ne bi našli.
Interliber je završio i red je da svedem račune. Ove godine nisam mogla kupiti sve što sam željela, ali sam kupila knjige bez kojih više neću moći. Iako, zapravo, naslove gomilam - rijetko koji pročitam. Zato, ako čujete da govorim nešto pametno – to su zaostaci nekadašnje, pametnije, načitanije Asje. Ova A. sada, visi na Fejsbuku, sluša muziku i gleda serije. No, novac ne pita – tu je da se troši. Čitateljski je refleks nekim čudom opstao, pa novac ide tamo gdje ga stara ljubav prema pisanoj riječi tjera. Dakle, na šta sam potrošila Branetov novac? (Kažem Branetov, jer ljubav je moja, ali novac nije.) Na prvom je mjestu Globusovo izdanje Kocbekovog Dnevnika 1951-1952. Da nisam pronašla taj biser, kako bih doznala da je tih godina Bosna prvi put poslije završetka Drugog svjetskog rata – nešto zaradila? Kocbek navodi članak iz novina po kojem 1952. godine: Slovenija daje 47 milijadri za zajedničku državu, Hrvatska 49, Srbija 50, Bosna i Hercegovina i Makedonija po prvi puta daju po 2 milijarde, a samo Crna Gora ne može još ništa dati, nego mora i dalje primati pomoć. Imam još mnogo toga za naučiti. Shodno tome, ne iznenađuje sljedeći naslov – Fridrih Engels, Socijalizam: Istorija – teorija – praksa. Džepno izdanje koje je nekada koštalo 10 dinara, a sada (o slatka slučajnosti!) košta 10 kuna. Prva knjiga koju sam kupila na sajmu ima za mene sentimentalnu vrijednost. Riječ je o romanu Malina, austrijske spisateljice Ingeborg Bachmann. Ne znam nijednu drugu knjigu koja je tako dobro „skinula“ igru gluhih telefona između ljubavnika:
Zašto ne kažeš odmah
Što?
Da bi malo došla k meni
Ali!
Ne dopuštam ti to reći
Vidiš
To da bi ostala u igri
Neću igru
Ali bez igre ne ide
Tu su, zatim, knjiga eseja Ljerke Mifke (čije prezime planiram iskoristiti za neku od priča jer je prejebeno), knjiga Što je to kulturalna povijest?, Petera Burkea i Kultura novog vremena, Egona Friedella (koju sam zapravo dobila na poklon) – obje kupljene na štandu Antibarbarusa (skraćeno ab, što rado čitam kao svoje iscjeliteljske i prosvjetiteljske inicijale). Noć prije posljednjeg obilaska sajma, bila sam na promociji knjige Makovo zrno Nevena Ušumovića u Zaprešiću. Promovirajući svoju, spomenuo je i knjige mađarskog pisca Desza Kosztolanyija, pa sam se bacila na jedini prevedeni naslov – Konel Esti. Kratke proze uokvirene putopisnim žanrom, s autobiografskim elementima. Konel Esti bi, dakle, bio Kosztolanyijev alter ego. Mljac. Čak i za polu-atrofirane moždane vijuge poput mojih – takva je literatura poslastica. Dva posebno važna ulova (kako samo likujem! Malo fali da se od sreće upišam u gaće.) jesu priče Katherine Mansfield i moj miljenik Roland Barthes, čije je Mitologije objavila sjajna Dušanka Profeta (Pelago). Na gomili su završile još dvije knjige, koje neću navesti kako bih zadržala minimum tajnovitosti: čula sam da žene koje ne muljaju nisu seksi. Dakle, uz nabrojane kupila sam i dvije knjige izašle u nakladi Litteris. Knjige su prodavali budzašto – Huysmansov maniristički roman Naopako i Schulzov Sanatorij pod klepsidrom. Nažalost, ne samo da nisam seksi, nego nisam ni iskrena. Kupila sam još i studiju o Valeriju (kojeg počinjem obožavati, jer je obožavao površnost) i jedan književno-ilustratorski biser o mačkama, ali pošto je to rođendanski poklon za Braneta, o čemu je tačno riječ znamo samo on, Amelica, Emir, Maja i ja. Očekujem btw. da ljubav s kupljenim naslovima bude obostrana i dugoročna. Možda pišući o njima napokon zaradim nešto, jer to što ih prodaju za male pare ne znači ništa. Osim da je sajam knjiga vrijeme darivanja i moj omiljeni vjerski praznik.
